subota, 24.08.2013.
Život iz pera Nicholasa Sparksa
Pročitala sam već nekoliko knjiga Nicholasa Sparksa. Na prvi pogled izgleda da su sve iste - priča o nečijem životu...
Ali jesu li priče o životu zapravo sve iste?
Knjige u kojima možemo pronaći sebe najviše nam se sviđaju. Logično. Ja se uvijek mogu pronađi u osobini nekog lika, u nekoj rečenici, u nečijoj sreći ili tuzi. On toliko dobro opiše životne situacije, život, svojih likova da se mogu potpuno prepustiti toj priči koja u tom trenutku postane stvarna.
Mnogi od vas su gledali film „Notebook“, mnogi taj film ističu kao jedan od najdražih, a jeste li pročitali knjigu?
Nicholas je ukupno objavio 17 romana. Prvi je upravo bio „Notebook“, zatim slijede „Message in the bottle“ i „A walk to remember“. I tako od 1996., manje više, svake godine objavi po jedan roman. Na hrvatski su prevedeni „Notebook“ (Zima za dvoje, Bilježnica) „A bend in the road“ (Kobni zavoj), „The wedding“ (Vjenčanje) i „The choice“ (Izbor).
Novi roman „The longest ride“ izlazi 17. rujna ove godine.
Njegove priče zainteresirale su filmske producente koji su 8 romana prenijeli na filmska platna. Ukoliko ne volite čitati, preporučam vam da ih pogledate.
Kod nas je, kao što sam već napisala, prevedeno tek par njegovih knjiga, ali ukoliko znate neki od svjetskih jezika možete u knjižnicama ili knjižarama doći do većine knjiga, a možda i svih.
Upravo danas sam do kraja pročitala „At first sight“. Knjiga govori o novinaru koji je živio u New Yourk-u, ali je na jednom od zadataka u jednom malom mjestu upoznao djevojku i vrlo brzo su odlučili zaručiti se. Zašto? Kako se on osjećao kada se preselio iz velegrada u gradić gdje svi znaju svakoga i sve o svima? Kako se to odrazilo na njegov posao, na odnose s prijateljima i obitelji? Kako se nova životna situacija odrazila na njega i njegov odnos sa zaručnicom? Saznajte sami...
Sve informacije o Nicholasu Sparksu i njegovim djelima:
Oznake: Nicholas Sparks, život, ljubav, sreća, tuga, nada
- 14:55 -
srijeda, 14.08.2013.
Priče za dušu
Kome ne trebaju kratke priče za dušu?
Bruno Ferrero piše i sakuplja upravo takve. U Hrvatskoj je prevedeno više od deset knjižica s kratkim, motivirajućim pričama koje onoga tko ih čita potiču da promišlja o sebi i drugima.
U svakoj knjizi se nalaze i prekrasne fotografije.
Neki od naslova su: Važna je ruža, Samo vjetar zna, Život je sve što imamo, Ponekad je dovoljna sunčeva zraka, Ima li koga gore?, Zvijezde se najbolje vide noću...
Pronađite malo vremena za svoju dušu.
- 15:13 -
petak, 12.07.2013.
"Svjedočanstvo"
Prije tri godine dobila sam na jednom putovanju knjigu dr. Glorije Polo, ali ona je do ovog ljeta ostala spremljena zajedno s uspomenama s tog putovanja.
Gloria je 5. svibnja 1995. godine s nećakom pod kišobranom hodala prema fakultetu. Približili su se drvoredu i kada su preskočili lokvu pogodio ih je grom. Nećak je na njestu umro, a ona je bila potpuno spaljena.
No ipak je preživjela i ova knjiga njezino je svjedočanstvo.
„ Njeno zalaganje za spasenje duša treba tumačiti jedino kroz doživljaj vlastitog suda u vječnosti, gdje joj je izrijekom naloženo da svjedočanstvo iznese ne samo 1000 puta, nego 1000 puta 1000 puta.“
U knjizi iznosi svoj medicinski karton i sva čuda koja su se dogodila u tom pogledu. Naime, od udara groma prestalo joj je kucati srce, a prema tome mozak nije bio opskrbljivan kisikom i inače nakon tri minute takvog stanja mozak bude oštećen. Njoj dva sata nitko nije mogao prići zbog elektriciteta koji je imala u sebi. Otkazali su joj još neki organi. Tijelo je iznutra i izvana bilo gotovo potpuno spaljeno. Žena danas izgleda sasvim normalno i živi život bez ikakvih oštećenja.
Nadalje opisuje što je sve vidjela dok je bila u bolnici, što je doživjela s „one strane“. Stajala je pred vratima raja i pakla. Shvatila je površnost i ispraznost svog odnosa s Bogom i bližnjima. Uvjerila se da đavao doista postoji.
Kroz Deset Božjih zapovijedi prošla je Posljednji sud. Svoj je život tamo ponovno proživjela iz jedne sasvim druge perspektive. Sve nas to isto čeka. „Sve će biti otkriveno i ništa neće ostati skriveno ni stavljeno pod tepih.“
Iako je nama ljudima teško učiti iz tuđih pogrešaka, pa i iz vlastitih, ipak si ponekad trebamo pružiti priliku za to.
Oznake: svjedočanstvo, vjera, nada
- 10:45 -
subota, 29.12.2012.
Nafisa Haji: Molitva moje majke
Ako vas zanimaju životne priče, a k tome još i strane kulture kao mene ovo je pravi izbor za vas.
Priča počinje noćnom morom koja muči Sairu, djevojku, muslimanku, indijskog porijekla koja živi u Americi. Njena noćna mora, naslućujemo, nije samo ružan san već u san pretočena stvarnost. Otkrivamo da se Saira zbog nekog nesretnog događaja mora brinuti za kćer svoje sestre, a zatim nas autorica vraća u prošlost kada su sestre bile još djevojčice i otkriva nam razlike u njihovim karakterima, ali i stroga kulturološka i vjerska pravila s kojima su bile suočene. Kako bi buntovnoj Sairi majka objasnila zašto je nešto loše, uvijek bi joj pričala priče za koje je Saira kasnije saznala da su itekako povezane s njima. Neprestano se boreći sa strogim pravilima u liberalnoj Americi Saira se trudi pronaći svoje mjesto i u životima svojih bližnjih nalazi opravdanje za pobunu protiv kulturnih i vjerskih barijera. No da u životnim odabirima ipak ne ovisimo samo o sebi shvaća kada biva suočena s obiteljskim tragedijama.
Autorica prikazuje borbe između generacija, borbe koje čovjek vodi sam sa sobom, s vjerskim i kulturološkim zakonima, a sve na živopisan i dirljiv način.
- 14:05 -
utorak, 27.11.2012.
Što kada dijete preživi pokušaj abortusa?
October baby (2011)
Režija: Andrew Erwin, Jon Erwin
Scenarij: Andrew Erwin, Jon Erwin, Teresa Preston, Cicil Stokes
Gluma: Rachel Hendrix, Jason Burkley, John Schneider, Jennifer Price, Shari Rigby
Tražeći neki dobar film, neki sa životnom pričom naišla sam na October baby. Nisam prije čula za taj film, a koliko sam uspjela saznati nije bio u hrvatskim kinima, ali je izašao na DVD-u. S obzirom na radnju filma, ne čudi me. Ipak mi idemo za Europom i SAD-om pa ovaj film vjerojatno previše razdanjuje strašne posljedice abortusa. Zanimljivo...film je američki, a prikazivan je i u europskim kinima.
Radnja
Hannah, 19-godišnja djevojka, priprema se za kazališnu predstavu koja uskoro počinje u prepunom kazalištu na sveučilištu. Jako je uzbuđena, a njeno veliko uzbuđenje pojačava se s početkom predstave. Hannah dobiva napad te se sruši. Već u djetinjstvu imala je nekoliko operacija kukova, a pati od epilepsije i astme. K tome muče ju ojećaji da ne pripada tu gdje jest, razmišlja o samoubojstvu. Nakon nekoliko napravljenih testova sastaje se s lječnikom te svojim roditeljima kako bi joj otkrili rezultate. Sve upućuje na jedan zajednički faktor – njeno teško rođenje. Roditelji su primorani reći joj nešto što su godinama skrivali – Hannah je posvojena, a k tome je preživjela pokušaj abortusa. Šokirana tim saznanjem, svoje osjećaje podijelila je s prijeteljem iz djetinjstva, Jasonom, koji joj predlaže da potraži svoju biološku majku. Iako su se njeni posvojitelji, a pogotovo otac, protivili, Hannah odlazi na putovanje. Uspjeva pronaći medicinsku sestru koja je radila u bolnici u kojoj je njena majka došla napraviti pobačaj. Ona joj otkriva gdje se njena majka sada nalazi.
Saznanje da je netko posvojen sigurno rezultira osjećajima manje vrijednosti i izdaje od strane onih koji su se za tu osobu brinuli. Cijeli život se pretvori u jednu veliku laž. Sve što je bilo sigurno i jasno više nije. A sada zamislite, kako je otkriti da ste posvojeni nakon što vas je vaša majka htjela pobaciti, ali u tome nije uspjela? Samo dan kasnije Hannah je bila u inkubatoru. Dan nakon što ju je njena majka uz pomoć doktora htjela ubiti! Ono što znam o abortusu dovoljno mi je da zaključim koliko je to okrutan čin. Znam, ima ljudi koji misle da žena ima pravo odlučiti jer se radi o njenom tijelu. Samo me zanima tko je pitao dijete koje ona nosi što ono želi.
Ni žena koja se u određenom razdoblju svog života odlučila na prekid trudnoće ne prolazi bez posljedica. Pati od raznih fizičkih i psihičkih posljedica koje utječu na njen kasniji život. Vidim da na internetu ima savjeta kako se pripremiti i ulažiti ih...pravilo se hranite, dobro se naspavajte...Zar nije to užasno? U isto vrijeme razmišljamo kako ćemo se hraniti i ubiti čovjeka?
Nerođeno dijete je čovjek, htjeli mi to priznati ili ne.
Pogledajte film October baby. On govori o tome, ali i nečemu što je mnogim žtvama abortusa potrebno, a to je oprost.
I pripremite maramice...
October baby offical trailer
- 14:48 -
četvrtak, 22.11.2012.
Putopis: Rim i Vatikan (3. dan)
Treći, a ujedno posljednji dan, našeg posjeta Rimu morali smo ustati još ranije. Već u 7h nam je bio doručak jer smo trebali stići na zajedničku misu svih hrvatskih hodočasnika u bazilici sv. Petra.
Ako do tada nismo shvatili kaotičnost rimskog prometa to je bila prava prilika. Inače nam je do centra Rima trebalo oko sat vremena, a sada smo gotovo zakasnili na misu koja je bila u 10h! Očito smo upali u jutarnju gužvu, ali ono što je fascinantno nitko niti jednom nije nekome trubio ni živcirao se, a još manje psovao. Rimljani su očito navikli na takav promet, ali nama je njihovo ponašanje bilo nešto novo jer smo navikli na drugačije. Njima je normalno da se jedni drugima ubacuju jer nema traka na cesti. Pravilo je da se jedno pored drugog vozi onoliko automobila koliko stane. Nevjerojatno je i da pješaci mogu prelaziti poprijeko preko cijelog kružnog toga i da im nitko neće trubiti! Gotovo da se možeš prošetati po cesti!
Nakon što smo se izvukli iz tog kaotičnog prometa stigli smo u Vatikan gdje smo prošli posebnu kontrolu za hrvatske hodočasnike. Ostali koji su htjeli u baziliku ulazili su na drugu stranu. Već na ulasku u samu baziliku ne možeš ne primijetiti koliko je velika, ogromna. To je najveća crkva na svijetu. Izgrađena je iznad groba sv. Petra i ranokršćanske bazilike.
S obzirom da je već počinjala misa kada smo stigli nisam stigla mnogo razgledati. Misu je predvodio kardinal Bozanić, a propovijedao je đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Nadbiskup Srakić potjestio nas je da smo na ovo hodočašće došli na početku Godine vjere tijekom koje želimo obnoviti jasnu svijest o svojoj vjeri.
Prisustvovati misi na hrvatskom jeziku sa oko 5000 Hrvata na mjestu gdje je sv. Petar položio svoj život za Isusa je nešto što se vjerojatno događa jednom u životu. Zahvalana sam Bogu na tom daru.
Na izlasku iz katedrale u svoj toj gužvi zamalo sam prošla pored groba bl. Ivana Pavla II, a da ga nisam ni primijetila. Ipak, jedan od prijatelja, nam ga je pokazao pa smo se uspjeli kratko pomoliti, ali su nas čuvari već počeli tjerati van. 
grob bl. pape Ivana Pavla II
Dogovorili smo se kada ćemo se naći kako bismo išli u obilazak kupole, a do tada smo imali slobodno vrijeme za ručak i kupovanje suvenira. Najprije smo krenuli tražiti nešto za jesti, ali kako nigdje u blizini nije bilo prave pizzerije odlučili smo pojesti ju s nogu. Zanimljivo je kako ju prodaju. Nemaju komade pizze nego ju prodaju po gramima. Mi smo rekli da želimo jedan komad pa nam je pokazao koliko će odrezati i pitao je li to u redu. Pizza nije bila loša, ali ona od dan ranije je bila bolja.
Iako sam razmišljala bi li to napisala ipak sam se odlučila napisati. Ako mislite da će vas možda pustiti na WC u neki restoran ili pizzeriju, a da niste gost nego samo jako ljubazno zamolite, nemojte se ni truditi. Mene i još jednu curu su ljubazno dočekali na vratima, ali kada sam im rekla što tražimo žena nas je doslovno izbacila van. Počela je vikati i pokazivati izlaz, naravno, sve na talijanskom. Iskreno, očekivala sam da će nas odbiti, ali takva neljubaznost i grubost me iznenadila. Na kraju sam joj s ceste na talijanskom zahvalila i otišle smo. Ne znam...po mom mišljenju to nije način kako se odnosi prema turistima, ni općenito prema ljudima.
No to je jedino neugodno iskustvo iz Rima. Ulični prodavači jesu naporni, ali ako ih odlučno odbijete ili jednostavno ignorirate neće se ništa dogoditi. Iako, mi smo hodali u grupi. Ne znam kako je ako idete sami po ulici.
Da se vratim na temu...čim izađete iz Vatikana naići ćete na mnogo suvenirnica. Cijene su dosta visoke, ali ako imate dovoljno strpljenja za razgledavanje u gužvi možda nešto i nađete. No, to su sve tipične stvari...krunice, privjesci za lančiće i ključeve, sličice, kipići, magnetići, majice... Oni koji idu mnogo na putovanja i svugdje nešto kupe svojim bližnjima tu neće naići na ništa novo. Iako nisam netko tko svima koje poznaje kupuje suvenire bilo mi je teško izabrati jer kao što sam rekla nema ništa posebno ni drugačije.
U dogovoreno vrijeme našli smo se kod obeliska. Ovaj put smo morali torbe staviti u skener, a i mi smo prošli kroz rendgen. Nismo dugo čekali u redu iako znaju biti velike gužve. Izabrali smo ići pješce svih 551 stepenicu do vrha kupole. Prvi dio je sa širim stepenicama koje nisu tako naporne. Gore je to što stalno ideš u krug pa ti se počne vrjeti. Kada smo se popeli tim prvim djelom izašli smo van, a zatim smo ušli u drugi dio koji je točno iznad oltara i baldahina u bazilici, a ispod kupole. Stepenište u ovom djelu je puno uže, čak na nekim djelovima visi uže kako bi se lakše penjali, a zid s desne strane se počne naginjati prema nama pa se mora pomalo ukoso hodati. Nije baš za one klaustrofobične. Kada smo se, napokon, popeli gore najprije smo morali doći do daha, ali dah nam je ubrzo oduzeo pogled s kupole. Vidi se cijeli Rim. Prepoznali smo „Oltar domovine“, Pantheon... Onaj ogromni, teški obelisk na Trgu sv. Petra izgledao je kao nekakav štapić. Mogla sam tamo ostati još dugo, ali morali smo dalje što zbog našeg rasporeda što zbog toga jer te masa ljudi gura ukrug. Svi se naravno žele fotografirati s pogledom na Trg i na Rim. Hodajući vidjeli smo i papinske vrtove i onaj „skriveni“ dio Vatikana. Naime, Vatikan nije samo Trg sv. Petra i bazilika,, i iza bazilike je Vatikan, ali tamo se ne može ući bez posebne propusnice.
Spustivši se u baziliku pomnije smo ju razgledali. Ono što nisam ujutro poslije mise primijetila je poznata Michelangelova Pieta koja se nalazi odmah kod ulaza s desne strane. Nakon što je prije četrdeset godina oštećena u napadu čekićem, sada je zaštićena neprobojnim staklom. I tako treba i ostati, stvarno je predivna. Hodajući desnom stranom bazilike došli smo do groba bl. Ivana Pavla II gdje smo se imali priliku pomoliti, a zatim smo otišli do sredine bazilike kako bismo bolje vidjeli baldahin koji je visok oko 30m, a nalazi se iznad oltara. Izradio ga je poznati Bernini, a korištena je bronca s Pantheona. U bazilici ima još mnogo toga za opisati, ali ovo je ono najosnovnije.
Nakon obilaska bazilike uputili smo se u kriptu ispod nje gdje su grobovi brojnih papa, ali i ostatci stare ranokršćanske bazilike. Ono što je na posebnom mjestu i posebnog značenja je grob sv. Petra gdje smo se zajedno pomolili. Toliko mi je sve to nevjerojatno...biti na grobu čovjeka kojeme je Isus rekao: „Ti si Petar –Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18), a to je i čovjek koji ga je zanijekao jer se bojao. Mislim da je to poruka svima nama... on nije bio bez mane, ali imao je dovoljno vjere.
Kada smo izašli iz kripte, mahnuli smo Papi kojemu je bilo svjetlo u odajama bilo upaljeno i uputili se Viom della Concillazione prema Anđeoskoj tvrđavi. Prvotno zamišljena kao mauzolej cara Hadrijana kasnije je pretvorena u tvrđavu, a danas je muzej. S Vatikanom je povezana tajnim podzemnim tunelom. U 16. stoljeću tim tunelom je bježao papa Klement VII pred vojskom Karla V i tada je izginuo velik dio Švicarske garde braneći Papu. Zato danas imaju posebno mjesto u zaštiti Pape. Na tvrđavi je kip anđela Mihaela koji stavlja mač u korice. Prema legendi on se tamo ukazao za vrijeme dok su vjernici molili da kuga u gradu prestane i prestala je.
Uputili smo dalje prema crkvi sv. Jeronima. No zbog mnoštva ptica iznad rijeke Tiber koje su izgledale kao iz nekog horor filma, nismo mogli nastaviti hodati uz rijeku pa smo prešli na drugu stranu ceste. No da bismo došli do crkve morali smo ponovno prijeći cestu i most...trebalo je paziti glavu, ako je to kod onolikog mnoštva ptica bilo moguće. No, stigli smo na drugu stranu do sv. Jeronima, hrvatske crkve u Rimu. Nekadašnja ruševna crkva sv. Marine dodjeljena je Hrvatima još u 15. stoljeću. Došavši tamo od mnoštva Hrvata gotovo smo se osjećali kao u Hrvatskoj.
Nastavili smo razgledavanje ulica. Jedna od najpoznatijih je Via dei Condotti, najskuplja ulica u Rimu. Ako imate dovoljno novaca da kupujete Pradu. Versace, Valentina, Armanija...to je pravo mjesto za vas. A mi koji ipak nemamo samo smo malo razgledali, naravno, s vanjske strane i nastavili prema Španjolskim stubama koje se nalaze na Piazza di Spagna. Stube vode prema Crkvi Trinita dei Monti, a dobile su naziv po susjednoj španjolskoj ambasadi. Poznato su okupljalište, gdje se uglavnom sjedi. Prije se moglo tamo i jesti, ali je sada zabranjeno. No, ne čini mi se da su baš prestrogi po tom pitanju ili policajci kojih tamo ima mnogo nisu vidjeli one koje sam ja vidjela. Inače, svakako bi trebalo sjesti i uživati u ambijentu.
Nakon toga smo još malo šetali, a onda se grupa razdvojila kako bismo još kupili suvenire i večerali.
Kada smo se ponovno sastali na Piazzi Veneziji bili smo pomalo tužni, ja znam da ja jesam. Napustiti takav grad koji je i nakon toliko stoljeća čaroban nije lako, ali iako nisam ubacila novčić u Fontanu di Trevi, povratku u Rim svakako se veselim.
Oznake: Rim, Vatikan, Hodočašće
- 20:19 -
ponedjeljak, 19.11.2012.
Putopis: Rim i Vatikan (2. dan)
Nakon doručka idući dan uputili smo se ponovno u Rim na opću audijenciju sa Svetim Ocem koja se održava svake srijede. Poseban osjećaj bio je već i hodati prema Vatikanu i ispred sebe vidjeti baziliku sv. Petra. Ima nekoliko mjesta koje bi katolici u svom životu svakako trebali posjetiti, a Vatikan je jedno od tih.
Pri ulasku na audijenciju potrebno je proći sigurnosnu provjeru. U usporedbi s onom koja je bila na Trgu bana Jelačića kada je papa Benedikt XVI. prošle godine posjetio Hrvatsku (zahvalno hodočašće u Rim je uzvratni posjet) provjera nije toliko stroga. S obzirom da smo mi došli gotovo pred samu audijenciju skoro sva sjedeća mjesta bila su zauzeta pa smo stali s lijeve strane. To je vjerojatno bilo i bolje mjesto za vidjeti Papu jer je u svom papamobilu prošao na samo par metara od nas. Gotovo mi je nevjerojatno da sam Papu, nasljednika sv. Petra, u godinu i pol dana vidjela tri puta u tri različite države.
Prije dolaska Pape na Trg sv. Petra pročitane su i pozdravljene države koje su prisustvovale na audijenciji. Tako su između ostalog prisutni bili ljudi njemačkog, španjolskog, talijanskog govornog područja, a osim brojnih Hrvata bilo je i mnogo Poljaka. Dok smo čekali Papu imali smo vremena proučiti poznatu Švicarsku gardu, što je nama ženama bilo osobito zadovoljstvo. Naime, nekakvo nepisano pravilo je da ti muškarci moraju biti naočiti. A pisana pravila su sljeđeća: gardisti moraju imati švicarsko državljanstvo, besprijekorno vladanje, moraju biti katolici, neoženjeni, visok najmanje 174 cm, uglavnom nisu stariji od 30 godina. Danas su oni zaduženi za zaštitu pape i osiguravanje njegove palače, ali iza sebe imaju značajnu vojnu povijest. No iako je njihova uloga danas više simbolična, oni su ipak vojno obrazovani i imaju pravo oružje. Veliku pozornost izazivaju njihove odore.
Kada je Papa stigao, prisutnima se obratio na različitim jezicima govoreći o Godini vjere te kako čovjek u sebi nosi čežnju za Bogom i kako je ona postojana čak i u ovom našem vremenu koje se čini neosjetljivo na to pitanje. Hrvatima se posebno obratio prisjećajući se svog posjeta Hrvatskoj koji je bio posvećen obiteljima te ponovno istaknuo važnost obitelji i molitvu u obitelji. Na kraju audijencije molili smo Oče naš na latinskom.
Moliti s tisućama nepoznatih ljudi koje On povezuje, nešto predivno. Ne treba nam čvršća veza.
Kao što sam već napisala, audijencija se održava na Trgu sv. Petra ispred bazilike sv. Petra. Sam Trg projektirao je poznati talijanski kipar i graditelj Bernini u 17. stoljeću (kod razgledavanja Rima s vodičem često ćete čuti njegovo prezime). Trg je okružen kolonadama, stupovima u četiri reda koji su posloženi jedni iza drugih, a postoje dvije točke na trgu (s desne i lijeve strane) s kojih ta četiri stupa u koloni izgledaju kao jedan. Na sredini trga nalazi se još jedan od egipatskih obeliska koji je postavljen na postolje bez učvršćenja. Toliko je težak da sam sebe drži te je tako izdržao i nekoliko potresa. S desne i lijeve strane obeliska nalaze se fontane koje upotpunjuju simentričnost samog trga. Na kolonadama, ali i na bazalici sv. Petra nalazi se više od sto kipova. A kada gledamo prema bazilici s desne strane se nalazi papinska palača. Prozor papinih odaja je drugi s desne strane na gornjem katu.
Nakon audijencije imali smo nešto slobodnog vremena koje smo iskoristili za slanje razglednica u Vatikanskoj pošti. Znala sam da mora biti negdje s lijeve strane, ali sam ju vidjela tek idući dan. Nama je bila dobra i ona pokretna pošta u obliku kamp kućice. Poslali smo razglednice bližnjima i sebi jer ipak treba imati markicu iz najmanje države na svijetu.
Kada se grupa okupila slikali smo se na Trgu zajedno te smo se zatim pješice uputili iz Vatikana na lijevu stranu prema četvrti Trastevere. Šetali smo uz rijeku Tiber koja me, moram priznati, nije impresionirala. Skrenuvši od rijeke Tiber široke ravne ulice su postale uske i zavijene. Kažu da je to „talijanska četvrt“ i zaista jest. Ako zamišljate talijanske gradove s uskim, ponekad zavijenim ulicama okruženim kamenim kućama u sklopu kojih su brojni restorani i pizzerije – to možete naći u četvrti Trastevere. Mi smo se uputili prema trgu na kojem je crkva Santa Maria in Trestevere gdje smo se pomolili i razgledali. To je jedna od najstarijih crkvi u Rimu.
Dogovorili smo se da ćemo se nakon ručka opet naći na trgu ispred crkve koji naravno ima fontanu (inače ih Rim ima oko 300).
S obzirom da smo bili u toj tipičnoj talijanskoj četvrti nekoliko prijatelja i ja odlučili smo jesti nešto tipično talijanski – pizzu. Nije bilo teško naći pizzeriju, ali su one u blizini trga prilično skupe pa smo se malo udaljili. Našli smo jednu gdje je pizza bila 7€, nije mnogo povoljnije, ali nismo imali više vremena za traženje. Nažalost, pizzerija nije imala terasu tako da smo ostali uskraćeni za jedinstveni doživljaj jedenja vani, ali to ćemo nadoknaditi idućim posjetom Rimu. Unutra ima mnogo drvenih površina i otvorena kuhinja...Ne znam kako se to stručno zove, ali uglavnom iz pizzerije se vide kuhari dok pripremaju slasna jela. Čini mi se da su prostor pomalo natrpali sa stolovima, ali nije bilo tako strašno. Ipak je najbitnije jelo, a pizza je bila stvarno ukusna. No to očito ima i svoju cijenu...račun je bio prilično velik. Toliko u Hrvatskoj nikada ne bih dala za hranu, ali eto to je čar putovanja. Ono što još nismo znali je da naplaćuju i uslugu i to po osobi. Mi smo platili euro, ali u jeftinijim pizzerijama je usluga i skuplja. I prijedlog, ne preračunavajte eure u kune!
Kada se sita grupa opet skupila uputili smo se preko Tibera na Campo di Fiori, nešto kao zagrebački Dolac i Cvjetni trgu u jednom. Mi smo došli u vrijeme kada se tržnica zatvarala pa je bilo dosta smeća okolo, ali navečer je trg lijepo osvijetljen i jedan je od omiljenih okupljališta. Inače, na njemu je spomenik Giordanu Brunu koji je tamo 1600. godine spaljen. Jedno od mračnih razdoblja Crkve.
Nastavili smo šenju prema Piazzi Navoni, meni jednom od najljepših trgova koji sam vidjela u Rimu. Osim neizostavnih fontane i obeliska trg je okupljalište umjetnika. Mnogi slikari i karikaturisti tamo prodaju svoje radove, a možete i pozirati za njih. 
S Piazze Navone krenuli smo prema Pantheonu nekada hranu posvećenom rimskim bogovima, a danas katoličkoj crkvi Majke Božje i svih mučenika (začetak blagdana Svih svetih). Ta kružna građevina poznata je po svojoj kupoli koja ima otvor na vrhu kroz koji ulazi svjetlost, ali i kiša zbog čega su naknadno napravljene rupice u podu za odvodnju. Prije to nije bilo potrebno jer je vanjska strana kupole bila obložena broncom koja je stvarala nekakvo polje (ne razumijem se baš u fiziku) pa kapljice nisu mogle upadati u Pantheon (ili Panteon). Inače, ta kupola je jedna od najvećih u svijetu sa svojih 43, 3 m promjera. U Pantheonu su grobovi nekih značajnih ljudi kao što su slikar Rafael i kraljevi Viktor Emanuel II i Umberto I.
U blizini Pantheona nalazi se slastičarnica koja nudi 150 različith okusa sladoleda koju svakako preporučam. Nisam dobra u objašnjavanju smjerova, ali evo otprilike...kada gledate od Pantheona i zamislite trg ispred njega kao sliku, slastičarnica se nalazi u ulici desno gore J
Nakon što smo si zasladili dan krenuli smo na Quirinale (Kvirinal) još jedan od rimskih brežuljaka. Kada smo tamo stigli već se lagano spuštala noć pa je pogled na grad bio predivan. Na tom trgu se nalazi palača predsjenika Italije.
Od tamo smo se uputili na jednu podužu šetnju kroz Rim prema crkvi Santa Maria Maggiore na brežuljku Eskvilinu. Dok smo hodali nas nekoliko stalno je ispitivalo našeg vodiča što je koja građevina pored koje smo prolazili jer u Rimu nam se sve činilo povijesno značajnim. Tako smo prošli pored nekih novijih građevina u kojima su Talijanska banka i neki muzeji. Došavši pred crkvu susreli smo se s kardinalom Josipom Bozanićem koji nas je pozdravio i kratko razgovarao s nama. Prije ulaska u crkvu smo se slikali s njim. Na misi su bili hodočasnici iz Zagrebačke metropolije. Kardinal je potsjetio na Papine poruke, prenio Papino veselje zbog ovog našeg hodočašća, ukazao je na pokušaj da se roditeljima oduzme pravo na odabir odgoja svoje djece te rekao da je u ovoj crkvi grob Siksta V., pape hrvatskog porijekla. Inače, crkva je sagrađena na mjestu gdje je u kolovozu u 4. stoljeću za vrijeme pape Liberija pao snijeg.
Nakon mise autobus je došao po nas te nas odvezao do smještaja.
Oznake: Rim, Vatikan, Hodočašće
- 18:12 -
četvrtak, 15.11.2012.
Putopis: Rim i Vatikan (1. dan)
Kao što sam najavila u opisu bloga, pisat ću i o ponekom putovanju. Vrijeme je za prvi putopis.
Prošli tjedan bila sam u Rimu u sklopu Hrvatskog zahvalnog hodočašća.
Već nekoliko mjeseci znam za to hodočašće, ali nisam se nadala da ću ići. Glavni razlog je bio posao, a on mi ne dopušta da uzmem slobodno kada želim. No to je bio tek fiktivni posao koji sam mislila i nadala se da ću ga naći do studenoga, ali eto još uvijek sam nezaposlena. Očito mi je bilo ipak određeno da idem na to hodočašće.
Oduvijek me zanimala povijest pa mogu reći da sam i prije putovanja ponešto znala o antičkom Rimu no vidjeti povijest je nešto sasvim drugo.
Nakon cijelonoćnog putovanja u Rim smo stigli u jutarnjim satima. Odmah smo krenuli u razgledavanje. Prvo čega sam se prisjetila iz povijesti jest da je Rim sagrađen na sedam brežuljaka. Danas je to manje vidljivo jer se kroz povijest teren izravnavao, ali još uvijek tome svjedoče brojne stepenice u gradu. Naše prvo odredište bilo je jedno od tih brežuljaka, Lateran i Bazilika sv. Ivana Lateranskog, Papina katedrala. Tamo smo vidjeli jednu od najstarijih krstionica. Na trgu ispred bazilike se nalazi najviši obelisk u Rimu, a obeliske su Rimljani donosili iz svojih osvajanja u Egiptu. Uputili smo se dalje prema bazilici sv. Klementa iz 12. stoljeća. Neobičnost ove bazilike je atrij u središtu kojeg se nalazi fontana okružena zelenom površinom te stupovima. Unutrašnjost bazilike obogaćuju dobro očuvane freske. Ispod sadašnje bazilike nalazi se ranokršćanska crkva iz 4.st., a ispod nje rimska kuća iz 1. st. U Rimu ima mnogo takvih slučajeva - gradnje građevina jedne na drugu.
Nastavili smo šetnju prema Koloseumu koji je jedan od najprepoznatljivijih simbola Rima. Svi znamo da su se tamo održavale gladijatorske borbe, ako ništa onda zbog filma „Gladijator“. U Koloseumu su se održavale i borbe sa životinjama, ali i simulacije borbi brodovima kada bi se amfiteatar napunio vodom. S vremenom je izgubio svoje značenje i došlo je do toga da se s Koloseuma uzimao kamen kako bi se gradile druge građevine. U 18. st. papa ga je proglasio svetim mjestom jer su tamo mučeni mnogi kršćani. Od tada na Veliki Petak Papa tamo održava Križni put. Nismo ulazili u sam Kolosemum jer nam je rečeno da od njega unutra nije mnogo ostalo i da je puno ljepši izvana.
Odmah do Kolosemuma je slavoluk cara Konstantina, jedan od tri slavoluka u Rimu. Njih su Rimljani podizali nakon nekih veličanstvenih pobjeda i na njima su uklesani prikazi borbi. Pored Konstrantinovog slavoluka vodi stara rimska cesta (ili ono što je od nje ostalo). Sada je to kamenje zbog različitih utjecaja pomaknuto, ali još uvijek su vidljivi tragovi kola.
Uputili smo se prema Fori imperiali i Forum Romanum. S obzirom da je Rim danas puno viši nego onaj antički ostatci tih trgova dobro se vide s ceste koja ih okružuje. 
Proučavajući ih, samo su mi dolazile slike života u antičkom Rimu. Iako sam ih na neki način mogla zamisliti, vjerojatno zbog raznih filmova, ipak činilo mi se nevjerojatno da tu nekada bilo središte rimskog života, zapravo središte života jednog velikog carstva.
Šetajući tako osim antičkim građevinama čudili smo se i nečemu drugom. Iako sam čitala da u Rimu ima mnogo živih skulptura svejedno sam ostala zaprepaštena njihovom vjerodostojnošću. 
Nakon razgledavanja foruma uputili smo se stepenicama prema Campidogliju ili nekadašnjem brežuljku Kapitolu ili Kapitoliju (što sam ja tek shvatila po povratku kući, očito mi je koncentracija zbog neispavanosti baš tada pala). To je jedan od najviših brežuljaka u Rimu no njegov sadašnji izgled je srednjovjekovni, a podario mu ga je Michelangelo. Trg je okrenut prema Vatikanu, a ne kao do tada rimskom forumu. Do trga se može uspeti širkim stubama (cordonata). Tu se nalazi i Aracoeli, bazilika Svete Marije, a u njoj je izmeđuostalog i grob bosanske kraljice Katarine.
S Campidoglija smo se spustili na Piazzu Veneziju gdje se nalazi zaista veličanstven oltar domovine, odnosno spomenik Viktoru Emanuelu II, prvom kralju nakon ujedinjenja Italije 1861. godine. To mjesto nam je taj dan bilo mjesto za ponovno okupljanje. Toliko je veliko da ga je nemoguće promašiti J No prije nego smo otišli na ručak u vlastitom aranžmanu zajedno smo se kao grupa uputili prema poznatoj Fontani di Trevi. Ne znam je l' se samo meni čini da je u Rimu sve ogromno...Proteže se duž cijelog pročelja zgrade iza sebe. Tamo mnogi turisti ubacuju novčić preko svog ramena jer se vjeruje da će se onaj tko ubaci novčić u tu fontanu vratiti u Rim. Nisam bila medu njima. Ne smatram se praznovjernom, a i nisam imala sitnih eura iliti centi. J
Nakon ručka koji je bio nimalo talijanski, a mnogo američki uputili smo se prema Piazzi Veneziji. Ono što je bilo zanimljivo i u toj kratkoj šetnji kao i u cijelom boravku u Rimu je susretanje poznanika iz Hrvatske koji sada žive u Rimu zbog studiranja ili su i oni došli na hodočašće. Hrvatski je definitivno te dane bio jezik Rima.
S Piazze Venezije odvezli smo se svojim autobusom prema Katakombama, podzemnom rimskom groblju koje su kršćani u doba velikih progonstava koristili kao skloništa. Tamo smo naprije imali misu u jednoj od kapelica (iznad zemlje, da se ne bi krivo shvatilo). To je bilo posebno smirujuće, ali i okrjepljujuće nakon dana punog doživljaja. S drugom grupom Hrvata uputili smo se zatim u same katakombe, odnosno drugu etažu od postojeće četiri. Samo se ta druga može razgledavati. U katakombama se ne može zadržavati niti držati duge govore pa nam je jedan hrvatski svećenik prije ulaska objasnio njihovo značenje i neke stvari koje ćemo vidjeti kao npr. kršćanske simbole. Spustili smo se stepenicama u uske hodnike okružene sada otvorenim grobnim mjestima. Naima na toj etaži više nema tijela, ona su premještena u razne crkve jer ljudi koji su tamo bili pokopani, kao rani kršćani, bili mučenici. Jedna od najpoznatijih je sv. Cecilija, zaštitnica glazbenika. Tamo su pokapani i prvi pape.
Kada smo izašli na povšinu već je pala noć i uputili smo se prema našem smještaju, sat vremena autobusom udaljenom od Rima.
Oznake: Rim, Vatikan, Hodočašće
- 18:14 -
srijeda, 31.10.2012.
"Kako postati i ostati (ne)sretan?" 3.dio
Do iracionalnih vjerovanja dolazi zbog iskrivljenog razmišljanja. Tu razlikujemo pretjerano uopćavanje, prebrzo zaključivanje i emocionalno zaključivanje.
Kod pretjeranog uopćavanja na temelju jednog slučaja poopćujemo na sve buduće situacije, a to dovodi do razočarenja ako je to nešto usmjereno prema nama ili ljutnje ako je usmjereno prema drugima. Često tada pamtimo samo loše, a dobro ne vidimo, sve gledamo crno-bijelo, jednu negativnu osobinu prenosimo na cijelu osobu.
Kada negativno interpretiramo situaciju iako nemamo dovoljno dokaza da je zaista takva radi se o prebrzom zaključivanju. Čitamo misli smatrajući da netko o nama misli loše, a nemamo za to potkrepljenje. Ponekad očekujemo da će se dogoditi nešto loše i to smatramo činjenicom. To dovodi do toga da se to zaista i dogodi, a takva pojava naziva se samoispunjavajuće proročanstvo.
Kako bismo izbjegli da naše loše emocije shvatimo kao odraz stvarnosti moramo postati svjesni što sami sebi govorimo kada smo tužni ljuti... te misli trebamo promijeniti. Do pogreške u razmišljanju dolazi kada mislimo da sve što drugi naprave ima veze s nama (nismo svima baš toliko bitni).
ŠTO UČINITI?
Iracionalna vjerovanja su kako i sama riječ kaže, iracionalna, ne odgovaraju stvarnosti. Kako bismo smanjili ili uklonili njihov utjecaj na naš život trebamo ih osvijestiti. Trebamo prihvatiti odgovornost za svoje misli i osjećaje. Primjerice, reći ćemo si Nije me ona naljutila. Ja sam se sama naljutila. Zatim, važno je uočiti razliku između poželjnih i nepoželjnih osjećaja. Osjećaje ne izaziva situacija, nego kako mi tu situaciju interpretiramo. Dokaz tome je da ljudi različito shvaćaju istu situaciju. Trebamo uočiti situacije koje izazivaju neugodne osjećaje te zabilježiti to ukoliko su emocije pretjerane u odnosu na situaciju, ako predugo traju ili nisu primjerene za tu situaciju. Naposljetku, sve treba logički proanalzirati te stvoriti novu misao temeljenu samo na činjenicama.
Promjena razmišljanja nije jednostavna, ne događa se samo našom odlukom da ćemo se promijeniti jer znamo da bi nam život bio lakši, ako ne život onda barem neke životne situacije. Autorice knjige „Kako postati i ostati (ne)sretan?“ pokušavaju rasvijetliti naš pogrešan način razmišljanja i usmjeriti nas prema pravome, ali ni one nemaju magični napitak. Sve je na nama. Trebamo svjesno mijenjati razmišljanje i u tome biti uporni. A promjene se ne događaju preko noći...
Oznake: psihologija
- 14:39 -
ponedjeljak, 29.10.2012.
"Kako postati i ostati (ne)sretan?" 2.dio
Jedno od iracionalnih vjerovanja je i to da ljudi moraju biti kažnjeni kada učine nešto loše. Često smo ljutiti zbog grešaka drugih ljudi, a nagomilana ljutnja može biti opasna po zdravlje. Trebamo reći drugima ako nas je njihovo ponašanje povrijedilo ili nam smeta, ali to treba učiniti bez napadanja i ponižavanja druge osobe.
Svi želimo da se stvari odvijaju onako kako smo zamislili, ali to se rijetko tako i dogodi, a onda to smatramo katastrofom. Stvari se događaju onako kako se događaju, uzrujavali se mi ili ne.
Ono što treba napraviti je postaviti si pitanja kao što su: Što je najgore što mi se može dogoditi ako ne dobijem ono što mislim da trebam dobiti? Što je najgore što mi se može dogoditi ako dobijem ono šo mislim da ne trebam dobiti? Treba si postaviti visoke ciljeve i lijepo je imati velike snove, ali oni se ne ostvaruju lako i preko noći. Važno je postaviti si potciljeve koje ćemo laše doseći.
Kada se u našem životu pojavi neki problem ili smo stavljeni pred neki zadatak, mislimo da moramo pronaći savršeno rješenje, bez negativnih posljedica. Takvo ne postoji. Svako rješenje ima pozitivne i negativne posljedice.
Prošlost određuje naš život i neki ljudi smatraju da ne mogu ništa učiniti kako bi to promijenili, a to nije točno. Ti ljudi pate od nečega što se zove naučena bespomoćnost. Ne trude se ni pokušati napraviti nešto novo i drugačije jer smatraju da to ne mogu ili da to neće promijeniti njihovu situaciju. Važno je da se svaki put kada ipak naprave nešto što do tada nisu nagrade.
Često se previše brinemo što će se dogoditi ako napravimo ovo ili ono, ako ne uspijemo pronaći posao u struci, ako ne prođemo ispit...Takva pitanja izazivaju veliki strah u nama, a kada bismo odgovorili na njih strah bi se smanjio. Npr. ako ne nađem posao u struci, mogu se prekvalificariti. Ako ne položim ispit, mogu ići na idući rok, kada bolje naučim. Ukoliko ne možemo izbjeći brigu možemo pokušati odvojiti 15 minuta u danu kada ćemo brinuti, a u ostalom vremenu zabraniti takvim mislima da nas zamaraju.
Kada nam se u životu približavaju neke promjene, nerijetko govorimo da mi to „ne možemo“, a zapravo mi to „ne želimo“. Svaka promjene je teška, ali izbjegavanjem učiniti ono što trebamo štitimo se od kritike drugih ljudi i izbjegavamo odgovornost.
Koliko puta smo čuli: Kada barem ne bih morao raditi! Da bar mogu otići na Havaje i besposleno ležati na plaži! Takve rečenice proizlaze iz vjerovanja da bismo bili sretniji kada ne bismo ništa radili, a ona su iracionalna. Čovjek nije najsretniji kada ništa ne radi, čovjek je najsretniji kada radi ono što voli. Izležavanje na plaži ili pred TV-om brzo bi nam dosadilo.
Ljudi se suočavaju s problemom tako da pokušavaju promijeniti ili izbjeći situaciju. Time se problem ne rješava, dapače on se povećava i gubimo samopuzdanje. Treba prestati očekivati najgore i suprostaviti se izgovorima. Svaki put kada se suočimo s problemom trebamo se nagraditi.
U idućem postu nešto o tome kako iskrivljeno razmišljanje dovodi od iracionalnih vjerovanja i što možemo učiniti protiv toga.
Oznake: psihologija
- 16:47 -
